odijelo II

 

Ovih dana stalno se sjećam baš ove priče i mislim da je došlo vrijeme za nastavak.

Usprkos mog upornog i tvrdoglavog odbijanja bilo kakve veze sa zanatom kojim su se u našoj obitelji bavile generacije žena, nekako malo po malo u zadnjih pola godine ne samo da sam ponovno sjela za šivaći stroj, nego to postaje gotovo pravi mali biznis.

 

Na sreću (za sada) prvi tko me na to nagovorio bila je moja susjeda. U početku poneki popravak, pa poneka ideja, pa lavanda iz njenog vrta… i evo me gotovo da se mogu nazvati šnajdericom.

Doduše još uvijek mislim da je to pretjerivanje, jer iako sam davno završila tečaj i jedno kratko vrijeme se bavila time, još uvijek učim. Ipak najvažnije je da me sve to veseli i stalno mi dolaze nove i nove ideje.

 

I iako sam se u početku smijala susjedinom entuzijazmu i primjedbama kako ću jednog dana nešto i postići, sada već nazirem neke konture posla koji mi je prije svega zadovoljstvo i inspiracija.

 

Ali ne bi to bila ja da mi se ne događaju i neke totalno lude stvari.

Prvo, ljudi koji me ne poznaju, a još više oni koji me poznaju ne mogu se načuditi kako od svih poslova na svijetu radim baš ovaj.

Najviše zbog toga što ja ne izgledam kao netko tko šije. Gledaju me po malo začuđeno i pitaju, što se vi stvarno šnajderica? Ni ne čudim se, jer moja mama i baka bile su ono što bi kod nas rekli uvijek dotjerane i lijepo obučene, prave predstavnice onoga čime su se bavili. Ja to sigurno nisam. Još uvijek i u ovim godinama izgledam kao izgubljeni dječak. 

 

Druga stvar koja sve zbunjuje je Ker koji se u sve miješa, pa naravno i ovo. Čudan mu je sada sav taj neki svijet koji ponekad navrati, pa zna tu i tamo i gricnuti nekoga. Ajde dobro, pa nije ni to kraj svijeta, kažem ja. Za ljepotu se nešto mora i pretrpjeti.

 

Ali ona koja mene najviše zabavlja, kao u svemu, tako i u ovom, ja i moja umjetnička strana uglavnom radi samo ono što joj dođe u danom trenutku. Tako sam suknju jedne drage kolegice ukrasile onim što me trenutno pogodilo kao inspiracija. Nije bilo važno ono što je ona tražila, niti što se to njoj nije svidjelo… to je to, kažem je, umjetnički rad, uzmi ili ostavi.

 

I nekim čudom, za sada uspijeva. Ja čvrsto vjerujem u sebe, a kažu da je to jedino važno. Ma nije jedino, naravno, jer nekim čudom, toliko njih je oko mene koji isto vjeruju. E to je jedino važno i dok je tako sve ovo vrijedi truda.