dan poslije

 

Još kad sam bila dijete, bolje rečeno, pogotovo tada, Dan žena se slavio kao neki veliki svetac. Ne doduše u našoj kući, jer mama je uvijek govorila da njoj ništa ne treba, a onda kad nitko nije donio ništa po malo se ljutila.

 

E, kad sam već odrasla, počele su neke bune, one kako to samo žene znaju… pa kakav nam je to praznik kad samo kuhamo, spremamo, pripremamo, a muž, otac, brat (izaberi proizvoljno) napije se u firmi i donese neki uvenuli karamfil, ili čak i njega izgubi putem do kuće.

 

A onda sam godinama radila u firmi kao jedina žena, i ne mogu lagati, ponekad sam dobila pokoji cvijet, čokoladu, pa čak jednom i kobasicu. Ionako nikad nitko nije točno odredio koji poklon je najprigodniji, ali svakako se poklonu ne gleda u zube, zar ne?

 

I sada stižem do poante. Morala sam doživjeti već ove godine koje imam, mislim si, bolje ikada nego nikad, da bi konačno doživjela pravi Dan žena.

Hvala Bogu i mojoj prijateljici koja drži birtiju, i koja me onako bezazleno pozove tamo negdje prije podne da dođem popiti kavu.

Ništa ne sluteći dođem i nađem ekipu koja se lagano zagrijava na terasi. Pa normalno, šta bi nam smetalo sjediti na terasi, lagano se smrzavajući i piti kavu, stožer ionako zna najbolje.

Ali… naiđe prvi gentleman i što bi kod nas rekli zavrne prvu rundu, a kava sam popila i previše pa sva bitna naručim neki alkohol… i tako to krene. Do treće sam se još nekako i držala, a poslije toga se sjećam nekako selektivno.

Lete runde, hitovi sa zvučnika, mislim da je bilo i nekog cvijeća i pizza i onoga kako me prijateljica stalno skida s barske stolice, ali sve je u redu do onog trena kad netko zaključi kako bi trebali kući. Ma, ne, pa sad je najbolje… tvrdim ja i dalje. Sva sreća netko je puno pametniji od mene, pa me jedna od njih povede sa sobom na put prema kući.

 

O onome što je bilo poslije, i kako sam molila Boga da me uzme pa čak i bez korone, bolje da ne pričam. Kad dođem k sebi, onako otprilike već je noć, a ja sam sretna što sam se napila u podne, a ne noću, jer bi inače tri dana bila bolesna.

 

Samo nije ni tu kraj. Treba još prijeći walk of shame i otići po auto koji je prenoćio pred mojom omiljenom birtijom. Na putu me susretne jedno sto ljudi koji se smješkaju i kojima po isti taj stoti put objašnjavam zašto idem pješke iako su svi već vidjeli auto koji je baš onako prepoznatljiv. U birtiji ponosno sjednem i popijem kavu. Danas je doduše hladno, a vidi čuda jučer mi to nije smetalo, iako je sigurno bilo isto tako.

 

Sada kad donekle bistre glave razmislim, ovo je bio najbolji Dan žena u mom životu. Mislim da bi čak i Clara Zetkin bila ponosna na mene.

Živjeli!