u mom selu širok šor, blato je...

 

Zamoli me kolegica da je odvezem u bolnicu na kontrolu. Nije tu ništa sporno, osim što mi se ne da iako imam vremena na pretek. Ali ona je uporna, pa se malo šalim s njom, ali naposlijetku pristajem.

 

Prije zaključnog dogovora meni krepa telefon, ipak me nekako uspije podsjetiti i uvjeriti da krenemo kao nekada davno kad su ljudi kretali na put dva dana prije da ne bi zakasnili na vlak. Dobro, sada malo pretjerujem, ali sve u svemu krećemo u točno dogovoreno vrijeme.

Na putu do benzinske događaju nam se neke vrlo čudne i neobične stvari, tako da bi već o tih pet minuta mogla napisati priču, ali ne bi bilo fer, jer cijela ta avantura mora biti ispričana.

 

Dakle, imamo benzin, imamo kavu, imamo volje, kiša pada, na autu nešto opasno lupa, no nema veze, krećemo…

 

Sam put nije nešto posebno, njime sam se vozila zadnjih dvadeset godina, sve dok dođem do točke koju gotovo nikada nisam prelazila. E sada tu uskače ona, kaže, ma samo vozi ravno. Ja sam puna nepovjerenje, ne toliko u njeno znanje, nego više u svoje neznanje. Ipak relativno bezbolno stižemo na odredište.

Tu je ostavljam i ja krećem svojim putem.

 

Tek je osam, ja sam već u centru grada i pustošim sve dućane tkaninama, za svoj novonastali hobi koji me drži neko vrijeme.

Zatim svratim malo do stare firme, pije se kava, malo se ćakula i ja krećem nazad prema mjestu gdje sam je ostavila.

Usput poharam i dućan s psećom hranom, odem posjetiti groblje na kojem nisam bila zaista dugo, odem čak i do kuće davno izgubljene rodbine koje tamo nema već godinama, jer su i oni na groblju.

Ma u redu je, nikada ne škodi malo evocirati uspomene.

 

E sad problem je što ni kolegica ne zna koliko će trajati kontrola i što će sve sadržavati, a ja sam prethodno navedeno utrošila tek oko dva sata.

Ništa drugo mi ne preostaje, nego čekati, pa uhvatim neku poziciju na parkingu i čekam. Ni to nije problem, slušam glazbu, pušim, grijem se, meditiram. Po malo se osjećam kao u Čekajući Godota, ali ništa me to ne uzrujava, a to je najvažnije.

 

I… voila, točno u podne (što bi kod nas rekli, drago ti podne) konačno je gotova i sad smo opet sretne i berićetne spremne za povratak.

Hvala Bogu sve je u redu, slijedeća destinacija McDonald's. Dok izdeklamiramo narudžbu, ljubazno nas usmjere na parking, jer iza nas se stvorila poveća kolona i drugih gladnih ljudi.

Važno da je povratak kući nekako bezbolniji dok uživamo u raznoraznim nezdravim delicijama. No ni to ne uzrujava ni jednu od nas.

 

Sada samo molimo Boga da auto izdrži i drugu polovinu putovanja, pa kad se nađemo pred tablom našeg sela, obje odahnemo.

Sve u svemu, stavili smo kvačicu na sve što smo namjeravale i uspjele učiniti na ovom putovanju.

Ipak, ona kaže kako će slijedeći put zvati hitnu pomoć da je odveze... No hard feelings.