... blato je blato je, izađi napolje...

 tamo nekog proljeća...

Ne mogu se požaliti, Bog me podario s mnogo talenata, ali bilo kakvi vrtlarski i ini poslovi nisu baš my cup of tea.

Moja sestra ne priznaje baš tu vrstu opravdanja, pa me ipak nekako uspije nagovoriti da joj pomognem raditi na njenom ladanju.

Borila sam se godinama, odbijala, pravdala se poslom, e sad kad je to sve nestalo, ne preostaje mi dugo nego pristati.

Mislim, vremena imam, imam i snage, a od nekuda s godinama stigla je i volja, pa već mjesecima dogovaramo kako ćemo i što ćemo.

 

Kad god nazove, puna je ideja i planova, na što ja samo mudro klimam i odobravam. Sve mi je super. Ajde, pa što tu sad ima tako teško, uzmeš i kopaš, sadiš, grabljaš… sve to i tako rade ljudi od kada je svijeta i vijeka.

 

Ona je toliko oduševljena i sretna, da malo po malo prenosi to i na mene. Kupujemo sve moguće i nemoguće sjeme povrća i cvijeća. Stižu naručene sadnice voćaka. Pretražujemo Internet koji je prepun savjeta i instrukcija, pogotovo za amatere kao što sam nas dvije.

 

Ali kotač se pokrenuo i nikome ne damo da nas skrene s puta, kad jedva dočekavši stiže busom iz metropole. Niti kod nje, niti kod mene nitko ne shvaća tu našu bezbrižnost što nemilice pada kiša, još uvijek je kalendarska zima, a brat nas na koljenima (doslovno) moli da pričekamo neko bolje vrijeme.

 

Dakle, dogovorenog jutra, opremljene alatkama, sjemenom, zemljom i tko zna kakvim potrebnim stvarima krećemo put ladanja. Usput naravno kupujemo još tih nekih par sitnica koje nam fale. Moj mali auto se napuhao od svega što smo natrpale u njega. Sve je u redu. Stižemo.

 

Kad sve to istovarimo i smjestimo gdje smo naumile, s čežnjom gledamo komad zemlje koju nam je pripremio lokalni poljoprivrednik. Gledamo i u ostatak već obrađene zemlje koji je isti taj čovjek zasadio i prisjećamo se priča iz djetinjstva. Baš romantično.

 

Sve dok baš i nije. Stvarnost nas opali po glavi dok gacamo blatnom zemljom, gotovo upavši do članaka. Naravno da nemamo čizme, ali zato imamo rukavice i kolce kojima obilježavamo gredice. 

Vrijeme je taman ni hladno ni vruće, kao stvoreno za naš prvi pravo radni dan i formiranje vrta.

 

Nekako zajedničkim snagama i povremenim prisjećanjem ovakvih radova iz djetinjstva sadimo luk, salatu, grašak, rotkvice… Nakon par sati nekako uspijemo posaditi otprilike polovinu te naše bajne bašče. Blatne smo, umorne, ali sretne kao Nova godina, a to je najvažnije.

Ostalo je još nekih stvari koje treba napraviti, ali dogovor je da se sve to stigne i za koji dan. Bitno da smo počele.

Sada sve te stvari treba vratiti ponovo u auto pa nazad kod brata na ručak.

Iako nas tamo dočekaju sa šalama i pošalicama na naš račun ipak nas nahrane i napoje, pa makar i takve musave. Dobro je, zaključimo. To je odlično za prvi put, a ako i makar jedno od tih zrna isklija i naraste to će nam biti uspjeh.

Jer ja i dalje nisam prirodnjački tip, i dalje ne razumijem kako iz tog sitnog zrna bilo što naraste, ali ako je ona sretna i ja sam, a od toga ne može bolje.