nosi mi se bijela boja

 

Mora da imam puno godina kada neke događaje iz prošlosti brojim u desetljećima. E ovo je jedan takav.

Naime, dogovor je da evo prvi puta u životu odemo na godišnji skroz do naše tete u Tučepe. Prvotno moj mlađi brat i njegova porodica (tada su imali samo jedno dijete) idu jednim autom, a sin i ja idemo drugim.

Prva okrepna stanica nam je kod sestre u metropoli, koja ima tri sina, sve jedan drugom do uha i malo po malo, jedan za drugim krenu i oni s nama.

Dakle, od prvobitno pet ljudi, sada nas je već osam.

U redu je, tetka ima veliku kuću, ma u slučaju da i nema, pa ima valjda u tom njihovom gradu još kuća.

 

Sve me to trenutno previše ni ne zamara, više se brinem koliko su ti Tučepi daleko. Moji dečki na poslu crtaju mi kartu, crvenim markerom podebljavajući rutu kojom trebam doći do tamo. Već mi nije dobro, ali stoički podnosim sve njihove doskočice.

Svega toga se sada sjećam s knedlom u grlu i nije mi do smijeha ni najmanje.

Vruće je, polovina kolovoza, a mi smo napravili prvi faul. Krenuli smo zajedno i jadan brat pokušava nekako pratiti moj ritam vožnje, koji je više nego očajan.

 

Stanemo nekoliko puta, iz mog auta se po tko zna koji put vrti jedna te ista kazeta od Joleta, a djeca iz mog auta kad god stanemo mole ujaka da ih nekako sve natrpa u njegov auto jer svaku pjesmu već znaju od riječi do riječi.

Jedno od stajanje je u Kninu i ja sva važna raširim onu već spomenutu kartu na zadnju šajbu, kao i svaki puta gledajući koliko će ovo mučenje još trajati.

Ali kad krenemo, zaboravim kartu na zadnjoj šajbi i neko vrijeme se vozimo tako. Kaže brat, sigurno je ova kolona iza nas oduševljena, jer sad točno znaju koliko će se dugo voziti za nama.

 

Satima i satima se vozimo, pa kad konačno pukne pogled na makarsko primorje, sve moje muke postaju tako male.

Konačno plavo naše more.

 

Boravak na moru baš je onako u našem stilu.

Brat šiša cijelu ekipu na tzv. sivi dom frizuru.

Svi smo natrpani u jednoj sobi, ali bratov sin nekako uspije aterirati s kreveta na pod, ravno na glavu i usput razbije noćnu lampu.

Tetka i njena djeca tu i tamo nas počaste ponekim morskim specijalitetom, ali uglavnom imamo tretman kao i svi drugi gosti.

Ma razumijemo, ionako nas ima puno, pa nije kao da smo neka kraljevska obitelj.

More je blizu, plaža predivna, pomalo postajemo crnci, i sve je gotovo savršeno, sve dok se ne počinje bližiti dan povratka.

 

I ja se sjetim zašto ne volim more, ni Velebit, ni putovanja, pa mi nije više ni do Joleta, ni do Nosi mi se bijela boja…

Sada bi bolje pristajala ona naša narodna Nosi se u… ali šta da se radi, kako smo došli moramo se i vratiti.

Doduše, toga se već malo slabije sjećam, ali bitno da smo se vratili živi, zdravi i osunčani.

Jedino što je to bio moj prvi i zadnji put prema Tučepima, jer koliko godi bilo krasno, u nekim godinama koje su slijedile zadovoljila sam se i nekim bližim destinacijama, a i tamo je more plavo.