putnik namjernik

 

Moja maajka, točnije rečeno očeva majka, bila je jedna žena iz onih starinskih priča. Malena rastom, uvijek odjevena u bijelu košulju i crnu dugačku suknju. S obaveznom crnom maramom na glavi.

Život joj je zaista bio težak, ali ona za drugi nije ni znala.

 

Živjela je u maloj trošnoj kućici bez struje i vode. Čak i pod u kuhinji bio je zemljani. Ovo sve je još čudnije što se to ne događa u nekom pred prošlom stoljeću, nego u vrijeme kad sam ja bila dijete.

 

Živjela je taj teški seljački život, bez puno sredstava i gotovo nikakvog luksuza. Nije ništa ni tražila. Nikada.

Jedina svijetla točka koje se ja kao dijete sjećam, bile su sličice s kirvaja s unutarnje strane starinskog ormara i pokoja nova bluza ili suknja, koju joj je vjerojatno donijela kćer koja je radila u Njemačkoj.

Samo… ne sjećam se da je ikada išta od toga zaista i obukla. Ona je i dalje kopala njivu, pekla kruh i obavljala sve one poslove koje je trebala u onom svom starom već po malo ofucanom svakodnevnom odijelu.

 

Nije bila školovana, njena škola bila su kuća, njiva i djeca, točno tim redom. Ja je se sjećam po malo mutno, ali bila je onako mala i sitna prilično oštra uma i jezika. Rijetko kad je govorila, ali kad bi i rekla to je bilo nešto korisno i mudro.

 

I iako je umrla dok sam ja bila tinejđer jednu od stvari koje je rekla nikada neću zaboraviti…

 

Na Badnjak u njenoj kući, na onom zemljanom podu, unosila se slama i ono malo sirotinje za na stol, tek toliko da se zna da je blagdan. Ali jedna stvar bila je obavezna.

„Maajko, zašto u prozoru stoji fenjer?“ pitala bi ja onom dječjom radoznalošću, a ona bi me pogledala blago i odgovarala strpljivo po tko zna koji put.

„Na Božić valja ostaviti svjetlo u prozoru, da putnik namjernik zna gdje može doći…“

 

I tada mi to možda nije značilo ništa, ali evo sada puno puno godina kasnije, svake godine i ja palim fenjer. Iako je moja kuća blagoslovljena s puno ljudi svakog Badnjaka, neka stoji, za jednoga više uvijek ima mjesta…