50

 

Red je da se pola stoljeća proslavi kako dolikuje, pa tako i ja sasvim poludim kad se počne približavati taj moj okrugli rođendan.

Tri mjeseca prije pozivam ekipu sa svih strana. Moji dečki s posla smiju se kao i na sve moje gluposti, ali bar nekolicina njih se slaže s idejom.

 

Lagano se približava dan D i bar dio pozvanih se najavi da stvarno dolaze. Ja malo pretjeram sa slavljenjem dan prije, pa mamurna čekam da se pojavi ekipa s posla da pokupimo što treba i krenemo do bratove vikendice.

 

Dan je prohladan, kiša sipi, vrijeme nam baš nije naklonjeno, ali sudeći po ekipi koja više nego lagano zagrijana dojuri kombijem iz slavonske metropole sve ide prema planu.

Malo pregledavaju radionu, pričaju s mamom, koja i dalje tvrdi kako mi sve ovo ne treba. Ništa me ne smeta, jer ipak jednom se slavi ovakav okrugli rođendan. Pa kad pokupimo još neke sitnice koje nam trebaju konačno smo spremni za polazak i kolona odlazi do odredišta.

 

Odmah se kuhari hvataju priprema za spremanje čobanca i roštiljanje. Okolo kruži neka medica ili već tako nešto, pa ne prođe ni sat vremena, svi smo malo nacvrcani, ali najviše kuhari.

To ćemo otkriti tek kasnije, a onda više neće biti ni važno. Šta sad, jedan previše ljuti čobanac, koga to zanima, kako bi rekao moj prijatelj Šule.

U međuvremenu skuplja se ekipa sa svih strana, Osijek, Zagreb, okolica… ima nas sve više i sve smo veseliji i glasniji. Gotovo da nam ni ne treba glazba.

Alkohol teče u potocima, glazba se ori sa zvučnika, više nam ne smeta ni loše vrijeme. Odjednom sve je bajno i sjajno.

Kako pada mrak ekipa se po malo rasipa, ali okosnica društva je tu i više nego spremna za nastavak.

Hladno pivo, MC Hammer, Cajke… sve može. Netko je uhvatio signal interneta pa biramo sve što nam padne na pamet. Ne fali nam ni snage ni volje, pa se veselje nastavlja duboko u noć.

 

O tome kako je netko pokušavao roštiljati u četiri ujutro i nekoliko puta gotovo pao u roštilj…

O tome kako smo krali lubenice sa susjednog polja…

O tome kako su neki padali sa stolica…

O tome kako smo na kraju spavali kud koji mili moji…

… bolje ne bi, jer znate ono nekada u davna vremena kada su kauboji vezivali konje pred saloon… e tako su se ovdje ostavljali mobiteli…

… a tako je i najbolje, jer sve što se dogodi na pedesetom rođendanu, ostaje tamo… zar ne?