Sretan dan zaljubljenih... dio prvi

 

Hvala Bogu ja sam stvarno imala sreće pa sam imuna na gotovo sve i svašta. Osim gluposti. OK, ali to sad nije tema.

Kao dijete sam bila baš ono bolešljiva, pa me nisu ni cijepili od silnih osipa i tko zna čega, ali od onda kao da je netko odsjekao i zaista rijetko kada imam čak i običnu prehladu.

 

Pa se baš onako pošteno iznenadim kad me prije par godina uhvati nekakav napad bolova. Naravno da je vikend, pa i koji bi drugi dan bio. Takve stvari se uvijek događaju vikendom. Tako te zaboli zub, bubreg, noga, glava… ali obavezno vikendom. Nema veze, moja prijateljica me odveze do hitne i oni mi daju neku dozu lijekova koji me onesvijeste bar do drugog jutra.

Drugo jutro naravno krećemo sve ponovno i ona me odveze do prve bolnice u slijedećem većem gradu, koji meni oduvijek izgleda kao i ovo moje selo, ali eto ima bolnicu, pa je onda valjda grad. Neka bude.

 

Tamo čekamo obje s grupom paćenika kao što sam i ja. Ja i dalje umirem od bolova, ali red je red, pa čekamo. Konačno me prime na brzu dijagnostiku. Prvi liječnik između ostalog pita koliko me boli na ljestvici od jedan do deset. Reko, boli me „prodala bih dušu za neki lijek. Ne znam koji je to broj." Dobro je, mislim si, bar me nije napustio smisao za humor, ali čovjek preko puta mene to baš ne doživljava… Slijedeći…

Krenem dalje i neka mlada doktorica me onako momački opali malo niže od struka, ja vidim zvijezde, a ona kaže: bubrezi. 

Ajde dobro, dalje me šalju na krvne i ine pretrage.

Dok mi vade krv žena me nekako čudno pogleda. Ne znam možda zato što na ruci imam onu tetovažu iz čunga lunga žvakaće. Pa šta sad, što imam 50, a ne 5. Gdje tamo piše tko se može tetovirati?

Dalje me vozaju od sobe do sobe, od hodnika do hodnika, prijateljica je još uvijek tu. Mene i dalje boli, ali ona čeka sa mnom pa mi je bar malo lakše.

 

Kad me konačno pregleda neki matori doktor, u pauzi između naručivanja čevapa i s malo masnim prstima, dijagnoza je: ostajete u bolnici.

Jupi… na sve pristajem, samo mi dajte droge.

Ispratim prijateljicu s dugim spiskom koji će mi donijeti brat i odlazim na kat u sobu.

Konačno se pojavi izbavitelj u obliku vrlo ljubaznog medicinskog brata i kad mi po pedeseti put uzme podatke, da mi i injekciju protiv bolova.

E sada je sve konačno lijepo. Dovučem se do sobe i stropoštam u krevet, pa se onesvijestim nesvjesna što me u budućnosti očekuje…