Za divno
čudo zaspim sve dok me netko grubo ne probudi u neko nedoba, valjda pet ujutro,
zbog mjerenja temperature. Treba mi malo vremena da shvatim gdje sam i da mi
sada tek predstoji tko zna koji pregled, i tko zna kakve sve strahote koje će
mi nakon toga uraditi.
Valentinovo
je, to nas obavijesti nova djevojka koja je jutros uselila u sobu i žali se
kako je ostavila muža doma, eto baš na današnji dan. Nekako se ne mogu saživjeti
s njenom pričom, bilo Valentinovo ili ne, (neki bi rekli da sam bezosjećajna
kučka), ali svejedno sućutno klimam.
Ionako je
vrijeme za novu turu pregleda.
Prvo mi
ugrade kanilu na ionako plavu ruku, još od jučerašnjeg vađenja krvi. Dobro je,
bilo je relativno bezbolno i od prve, ajde bar nešto.
Slijedeća
stanica je pregled na koji me odvede neki student, kat niže.
Ok, legnem
na stol, polu gola. U bolnici je to ionako kao dobar dan. Čovjek mi objašnjava
da će mi ubrizgati neku tečnost zbog uočavanja kontrasta ili tako nečega
(iskreno, nisam zapamtila točni naziv).
I tako
čekamo i on i ja jedno pola sata, ali to ne smeta neku ekipu koja ulazi/izlazi
za sve to vrijeme (majstor, medicinski brat, drugi majstor…) Nešto važno
raspravljaju, sve dok ih čovjek koji obavlja pregled ne pita „dečki, a šta vi
zapravo radite?“ „ Pa, mjerimo ormar“ jedan od njih vrlo veselo odgovara. Ja i
dalje strpljivo čekam, čovjek se smješka s nelagodom, i konačno ih sve otpravi
da dođu u neko drugo vrijeme.
Kad završim
iziđem van i krenem prema sobi, ali čovjek kaže „ma ne možete sami, morate
čekati pratnju, ne daj Bože da se onesvijestite.“
Hajde dobro,
sjednem i čekam. Hm, ali nije tu kraj. Ne prođe ni pet minuta izleti doktor iz
slijedeće sobe i kaže, „a sada snimanje pluća.“
To me čak ni
ne iznenadi. Da ne kažem navikla sam. Kad god sam, ionako rijetko, nekim
slučajem završila kod doktora, zbog bilo čega (biraj: boli me nožni palac,
bubreg, želudac…) meni su uvijek, znači uvijek, snimali pluća?! Dobro, nema
veze i to je za neku drugu priču, pa kad konačno sve završi i otprate me do
sobe, čekam presudu.
I na moju
veliku sreću, doktorica kaže da mi nije ništa. Dobro, ne baš ništa, imam upalu
bubrega, a to se liječi ambulantno, što znači da mogu doma.
Čekam brata
da dođe po mene i svu onu hrpu stvari, malo još popričam sa svim tim dragim
ljudima koje sam ovdje upoznala. Mašem im srdačno kad konačno odlazim, sažalno
klimajući jer oni moraju ostati, ali šta da se radi, takav je život.
Sretno
skakućem za bratom jer vraćam se svojoj kući i svom Keru, koji je ipak preživio
tu jednu noć koju sam provela u bolnici. A preživjela sam i ja, i iako je bilo
vrlo poučno, ne ponovilo se.
Nema komentara:
Objavi komentar