Od kumeka do kumira

 

S obzirom da imam puno vremena, a sada i neograničene načine da naučim uvijek nešto novo, slučajno sam nabasala na neke filmove o Titu.

 

Svi mi, bar ovi koji su mu bili suvremenici, znamo njegovu biografiju napamet. Naravno, pa bio je Genghis Khan svog vremena. Vladao tolika desetljeća, sve dok nije kao onemoćali, gotovo polusvjestan starček otišao. Kao što ćemo svi jednoga dana, bili siromasi ili kraljevi.

 

Ipak ono oko čega se već dugo lome koplja, je li bio običan tiranin ili donio blagostanje toj našoj umjetnoj tvorevini od država. Ja se nikada nisam bavila politikom, pa ne mislim ni sada početi.

Meni su naprosto zanimljive tolike neke druge stvari.

Recimo, kad je moj brat znao u šali reći, kako je svako jutro znao nešto tokariti, pa onda krenuti za dnevni obavezama. 

Ili kako je zaista znao uživati, hoćeš u putovanjima, jelu, piću, cigarama, ženama…

Kad je moj prijatelj s kojim sam radila često znao pričati kako je kao klinac čekao na žarkom suncu s ostalom djecom, da bi Titov konvoj samo projurio mašući nekom plastičnom rukom. Možda to čak nije ni bio on, ali tko je to onda smio reći na glas.

Pa kako je i moja sestra jednom davno nosila štafetu i kako se svi točno sjećamo onoga dana kad je umro. Gdje smo bili i što smo radili. Ja se recimo sjećam kako sam se vrlo sućutno obradovala što su proglašeni dani žalosti, a ja nisam morala ići u glazbenu školu sedam dana.

Ono što ni najveći protivnici na mogu osporiti da je imao najveći i najznačajniji sprovod jednog državnika koji se nije dogodio nikada ni prije ni poslije njega.

A svemu tome u prilog ide jedna anegdota koju smo često prepričavali godinama poslije.

 

Naime, navodno je Tito volio dolaziti sa svitom u Baranju u lov. I mi bi se šalila kako je sigurno u Titovim poznim godinama, tko zna kada taj jelen već bio odstrijeljen, a neka ekipa ga je držala praveći privid i samo bi rekli „bravo druže Tito, opet kapitalac.“

Meni je ta šala kao i parodija sleta tog mog istog kolege s posla i do danas urnebesno smiješna, iako sam ih čula valjda sto puta.

Ali… jednom sam je ovakva kakva već jesam, s bržim jezikom od pameti ispričala jednom našem starom policajcu. Blago rečeno, njemu to nije bilo ni malo smiješno, čak je podigao glas na mene i rekao da ne pričam gluposti, jer je maršal zaista bio lovac na glasu. A o tome kako ova današnje mladež nema poštovanje prema nikome, koje je promrmljao ispod glasa, naprosto je dokaz da neki i dan danas misle o njemu kao velikom čovjeku.

 

Ja ne bi stala ni na jednu ni na drugu stranu. Jednostavno ću reći da je bio veliki dio povijesti, to mu bar nitko ne može osporiti.

I da… reče Igor Mandić neki dan u nekom dokumentarcu… za Tita bi se moglo reći… od kumeka do kumira. Tu se slažem. Na ovom našem brdovitom Balkanu, jedan obični bravar vinuo se do zvijezda i ostao tamo zaista dugo.