Sretan dan zaljubljenih... dio drugi

 

Probudim se uvečer, bolovi se vratili, pa opet prošetam do bolničarske sobe da podmitim drugog medicinskog brata za još jedan šut. Nema problema, satnica nam ne ide u prilog, ali koga to briga. Usput non stop jamram o Keru koji je po prvi puta ostao sam kod kuće… i kako će sad spavati sam, i kako će sigurno biti nesretan, i kako… sve dok me čovjek još uvijek vrlo ljubazno ne pita, „pa koja vrsta je Ker?“

„Pa pinč“ ja sva ponosno kažem, a on samo odmahne rukom, „ma šta se uzrujavate, pa mi ovdje imamo veće pacove“ i ode dalje za poslom.

 

U međuvremenu brat dojuri sa stvarima, malo je reći koje odaju dojam da ću ovdje ostati tko zna koliko vremena. Pa sve to preuzimam i poguram u neki ormarić na hodniku. Neka stoji, o tome ću razmišljati poslije.

 

Konačno upoznajem još neke ženice koje su smještene sa mnom u sobi, malo razmijenimo muke koje su nas snašle, dok tužno gledamo u večeru koja se sastoji od žganaca. I to je to.

Zbog predviđenih pregleda za sutra nema više ništa. Ni to ne smeta, droge su mi dali, bitno da ništa ne boli. Ionako nisam gladna.

 

E da, jedna od najbitnijih stvari, i prvo što sam se raspitala bilo je gdje se ovdje puši? Službeno se svaki puta treba spustiti dolje ispred zgrade, što je malo nezgodno (rekoh, Valentinovo je) i temperatura je ispod nule. Sve dok ne skužim da postoji jedno tajno mjesto, koje je na toplom, i u kojem se zavjerenički skupljaju i pacijenti i doktori i svi ostali djelatnici. Prostorija je otprilike dva sa dva, od dima se ionako ne raspoznaju lica, a i tako nitko ništa ne progovara. Wow, kakva konspiracija. Baš se osjećam kao član nekog tajnog društva. Ne želim ni razmišljati kakav bi mu bio naziv.

 

Sad mi je već puno bolje i dok se tako šetam okolo naokolo prepozna me čovjek iz mog sela i odvede do susjedne sobe u kojoj je blago rečeno vrlo vesela ekipa, ali samo muškaraca.

Za razliku od ženske sobe u kojoj nas je samo tri, tamo ih ima čak osam. Bez obzira kakvu tko od njih ima dijagnozu, smijeha i viceva ne fali. A onda se vratim onoj nikakvoj večeri koju elegantno preskočim i već je vrijeme za spavanje.