migracije

 

 

Putovanja ne volim uglavnom iz razloga što sam stvarno zakinuta za snalaženje u prostoru, ali to me nije spriječilo da u životu tko zna koliko puta odem i čak nekim čudom stignem tamo gdje sam naumila.

Putovala sam gotovo cijelom našim obalom, cijelim područjem gdje sam trenutno živjela, a čak tu i tamo nekim ne tako rijetkim slučajevima i van granica ove naše države.

 

E, ali putovanja nisu bila ništa spram svih mojih selidbi. Tu sam već imala sreće, pa imam i taj nomadski gen i nije mi bio problem.

Prva selidba bila je u prvi veći grad, gdje sam kao studirala. Dobro, da budem iskrena više sam studirala igranje bele i studentske zabave, a ni jedno ni drugo nije mi išlo, baš kao ni studij.

 

Pa nakon još nekoliko godina krenem trbuhom za kruhom u našu metropolu. Za razliku od naše slavonske metropole, ovo je bilo nešto sasvim drugo. Bila sam dugo seljančica u velikom gradu i točno sam znala kako se osjećao Ivica Kičmanović.

Bez obzira na moj stav, trebalo je neko vrijeme da se uklopim, iako moram reći da je Zagreb bio puno otvoreniji od Osijeka. O ljudima govorim. Iako da budemo iskreni u Zagrebu više gotovo da nema pravih Zagrepčana pa smo se svi mi tzv. dođoši uklopili jedni s drugima bolje nego u Osijeku.

 

Nije bilo loše, ali prošle su neke godine i ja sam se čuđenje svih, pa čak i sebe same, odlučila vratiti na početak. Radila sam u Osijeku, ali sam živjela ponovno u Miholjcu.

Nekima stvarno treba malo duže da se pronađu. Meni posebno, pa sada kada sam konačno ovdje u svom selu krug se zatvorio i ja jedino što želim ostati ovdje zauvijek.