zdenac želja

 

Tamo negdje u Rimu postoji Fontana di Trevi i navodno svakodnevno ljudi ubacuju novčiće ne bi li im se ostvarile želje ili da bi se vratili ponovno.

Nisam sigurna da je tamo počela tradicija ispunjavanja želja naivnim djevojčicama ili nesretnim ljubavnicima.

Kod nas na selu to se zvalo zdenac želja.

 

Onda nekad davno u neka drugačija vremena, kada su ljudi bili željni čuda i promjena. Kad se vjerovalo u vile i trolove. Kad su ljudi živjeli taj jednostavni i miran život. I onda je bilo onih koji su željeli prijeći granice i vidjeti što nudi taj veliki šareni svijet.

 

O njemu su čuli samo iz priča i nekako stidljivo se smješkali na sva ta čuda koja postoje tamo negdje izvan njihovog vidokruga i mašte.

Neki bi odmahnuli rukom i krenuli za poslom, već za pet minuta zaboravili što su čuli, jer to je za njih bilo nemoguće.

Drugi, kojih je bilo malo, ali uvijek ih je bilo, sanjali su noćima kako će jednom otići i vidjeti bar nešto od toga. Ako ništa bar do prvog velikog grada.

A oni treći, najhrabriji i što bi njihovi sunarodnjaci rekli, najluđi, sakupili bi to malo što su imali i jednostavno skočili.

 

Možda je za to služio i zdenac želja, da njihov maleni svijet prsne i odgurne ih prema naprijed. Da budu ti ljudi koji sve pokreću, koji ne čekaju da netko drugi sve napravi.

Oni su možda bili neshvaćeni, ali bez njih ni mi ne bi postojali. Jer čemu živjeti ako se ne mičemo s mjesta. Ako bar ne pokušamo, ako ne poletimo i napredujemo.