šmarne

 

Neki dan krečimo ja i moje kolegice koje su mi došle pomoći i kroz razgovor dođemo do šmarni. Jedna kaže da nije nikada čula za to, a druga da njen muž to obožava, ali da ona to ne zna napraviti.

 

Kad god krene neka priča o hrani, ja kao kuharica (a i domaćica) iz pakla najradije bih propala u crnu zemlju. Nekako se uvijek tješim da meni idu puno bolje neke druge stvari, i odmah si smirim savjest što ne znam skuhati ni jaje. I sada kad smo već spomenuli te šmarne, ja obećam da ću im jednom napraviti, bar da im se malo odužim za pomoć. Dakle dođe i to večer dugo očekivanih šmarni. Iako sam ja uporno tvrdila da su šmarne maltene isto što i palačinke, nitko mi ne vjeruje. Dolazi troje mojih prijatelja, ja počnem praviti smjesu za te magične šmarne (a već sam spomenula da je isto kao za palačinke, samo malo gušće), ja vrlo važno objašnjavam što sve ide u smjesu. Stavljam malo ulja u tavicu i sipam dio smjese, te povremeno promiješam. Za pet minuta šmarni su gotovi. Čudna mi čuda. Ljudi su više nego oduševljeni, a ja nikako ne kužim zbog čega!?

 

E sada, potaknuti oduševljenjem sa šmarnima, počinju dogovori za večeru kod drugih prijatelja. Ajde mislim si ja…super, sada će biti neki fast food kao ovaj moj…ali da…dolazimo za dva tjedna kod njih, a ono VEČERA ZA PET, koju kad usporedim s mojim šmarnama ispada da je kod mene bilo samo predjelo, predjela…

 

(Kaiserschmarrn je originalno kako bi se kod nas prevelo, carski drobljenac, ali jede se preliven slatkim sirupom. Dakle nešto kao desert.

Mi ga oduvijek jedem ovako kao gore navedeno, slano, eventualno sa zelenom salatom.

Pa kad već nisam neka kuharica, bar mi je ovo jedno jelo koje volim i znam napraviti iz dvorske kuhinje.)