infinity

 

Uvijek me zabavljala činjenica da se ljudi boje duhova. Svašta. A opet, oni ne znaju sve ono što znam ja, pa sam im sklon oprostiti na nekim glupim zaključcima i još glupljem ponašanju.

 

Ovih dana sam malo usamljen, možda zato toliko mislim o ljudima. Mogu reći da mi čak fale svi oni dani kada je dvorac bio prepun. A ja zaista imam puno godina. Pa, zapravo, tehnički još uvijek imam osamnaest, ali i svih ovih 312 godina od kad sam službeno umro.

Nekako se već i slabo sjećam svog stvarnog života prije ovoga kojeg živim kao duh. Pa valjda je to službeni naziv, bar tako me zovu ljudi, a onda tko sam ja da proturječim.

 

Sada možete zamisliti koliko toga sam u sve to vrijeme vidio i čuo.

Doduše teško će to bilo tko zamisliti. I meni je bilo teško naročito u prvo vrijeme dok nisam shvatio što se događa. Umro sam mlad i totalno neiskusan. Sve da sam i bio iskusan ne bi mi to puno pomoglo, jer taj prijelazni period svakako je bio težak.

Još manje su mi pomogle neke priče iz djetinjstva kako kad umreš odlaziš u raj ili pakao ili gdje god… samo nisam znao što je ovo gdje sam na kraju ja završio.

 

Trebale su mi godine da shvatim kako je ovo trajno stanje, i osim što sam promijenio agregatno stanje, malo mi se suzio i krug djelovanja. Zaglavio sam u tom nepoznatom dvorcu iz tko zna kojeg razloga, a nisam imao nikoga ni da mi pomogne u prilagodbi. Dakle, u cijelom ogromnom dvorcu bio sam jedini duh. I to je bilo čudno, bar dok sam sve vidio ljudskim očima. Zapravo i nije, a za to mi je trebalo još nekolicina godina da naučim.

 

 

Puno sam lutao, što mi je drugo i preostalo. Oni su živjeli svoj, a ja svoj život. Čudno je to nazvati životom kada nisam živ. Ma nije ni važno, sada sam se sasvim naviknuo.

 

E da, najveća ljudska zabluda je da se njihov i naš svijet može sudariti. Pa još veća da nas mogu čuti kada nešto šuška ili im se pričinjavaju glasovi. Kakve gluposti.

Ali u jednoj stvari su u pravu. Mogu nas osjetiti. Mislim da je to prava riječ. Bolje rečeno mogu osjetiti kada smo tužni. To je jedina točka u kojoj se preklapamo, pogotovo kad su i oni tužni onda se ti osjećaji udvostruče.

 

Nažalost, na ovom mjestu bilo je puno tuge. Previše.

Ja sam možda umro mlad, ali ono što sam ovdje vidio svih ovih godina slamalo mi je srce toliko puta.

Ima jedna stvar na koju se nikada nisam navikao. Umiranje djece. A nekada je to bila gotovo svakodnevna stvar. Tih nekih davnih tužnih godina činilo mi se da se svi utapamo u moru tuge. I moji ljudi i ja.

 

Svi ti ljudi bili su moji ljudi. Ja se nisam za njih mogao brinuti na neki poznati uobičajeni način, ali svejedno sam ih smatrao svojima. S njima sam prolazio sve te lijepe i manje lijepe dane i godine. Sve dok ne bi umrli, a za njima dolazile nove, pa iza njih nove generacije…

 

Samo, kako se vrijeme mijenjalo i ljudi su se mijenjali. Ne samo po odjeći ili načinu ponašanja ili svega što je napredak donosio. Nekako mi se čini da su ljudi s vremenom sve manje bili „ljudi“. Čudno je to čuti od nekog sasvim beznačajnog duha, ali to mi pomalo već lomi ovaj moj stari duh. To je tek čudnije reći, samo čini se da i meni već po malo nedostaje riječi da nešto opišem.

 

Moja tuga se još više širila, iako sam shvatio da se moja i njihova tuga razlikuju. Često su spominjali ljubav. I ja sam je čuo za nju davno dok sam bio živ, ali nikada nisam znao što zapravo znači. Nisam stigao naučiti.

A svih ovih godina poslije toga, od ljudi sam čuo riječ ljubav u različitim situacijama, pa su me još više zbunili.

Jedino po čemu sam mogao ocijeniti snagu ljubavi, bila je tuga ako se iz bilo kojeg razloga ugasila. Tako sam s godinama shvatio i da se ljubav mijenja. To je bilo najtragičnije. 

Pa koliko god mi su mi sada ljudi falili, zapravo bilo mi je bolje bez njih. Količinu tuge koje su u ovim zadnjim godinama zračili bila je gotovo nepodnošljiva.

Tako sam mogao i dalje lutati polu srušenim zdanjem i živjeti od sjećanja. Navikao sam biti sam, zapravo ionako sam oduvijek bio sam u svom svijetu, a tuga se smanjila na podnošljivu mjeru.

 

Zadnjih nekoliko godina veselim se nekim običnim stvarima. Kako se smjenjuju godišnja doba, kako poneko biće iz šume dotrči pa se igra okolo, kako jutra i večeri donose nove boje. I dalje ne znam koliko ću ostati ovdje. Možda još dan, godinu, sto godina ili zauvijek. Nije mi ni važno. Moja sjećanja ostati će zauvijek moja. Iako sam živio vrlo kratko, poslije toga kroz moje ljude naučio sam mnogo toga i smatram se sretnim što sam susreo svakoga od njih.

 

Ja sam susreo njih, iako oni nisu susreli mene. Čak ni oni koji su sumnjali da postojim tu negdje oko njih. To nije bilo ni potrebno, naše tuge su se susrele i ja sam sklon vjerovati da sam ih bar malo obgrlio i utješio ovim svojim pozitivnim mislima. Iako nisu ni znali, utješili su i oni mene. I taj krug se nikada nije prekidao, sve dok su bili živi.

A kad je svaki od njih umro, na bilo koji način, odnio je dio mene sa sobom. I rado sam se davao, ali čini se da ću konačno s nestankom ljudi nestati i ja… a to gdje sam bio zapravo je bio moj komadić raja.