svi pucamo na isti gol...

 

Znam da se raditi mora, da je rad stvorio čovjeka i sve takve neke floskule, ali ponekad mi stvarno dođe da se samo pokupim i odem. Ako ste mislili da ćemo sada o nogometu ili Mamiću, a ne, ne…ja se u to ne razumijem baš puno, pa radije ne bi. Ne mogu čak shvatiti ni što je zaleđe...

 

Dakle, radila sam u ovoj svojoj najmilijoj firmi već dugi niz godina. Radila sva sreća ono što volim i s ljudima koje cijenim i volim. Kažu neki da je to već veliki uspjeh. Ali... i iznad toga uvijek ima neki ali….

 

Dakle, svih tih godina mijenjali su se vlasnici, pa direktori, pa opet vlasnici i sve tako u krug. Sada će ispasti da smo mi koji smo opstali neka siva eminencija, ali vjerujte nismo…mi smo samo mali obični smrtnici, tj. Šljakeri. E da, da, s velikim slovom.

 

Dakle, mi smo iz priča (odaberite po nahođenju):

Veži konja gdje ti gazda kaže… Drugovi za mnom! Ili (po najnovijem) Svi smo mi isti tim…svi pucamo na isti gol…a kada ovo sve prevedemo na prosti radnički jezik dobijemo tanjur supe i nogu u dupe.

 

O oprostite na mom prostakluku, danas se to zove Etika poslovanja. Dođu nam glavešine i održe po ne znam koji put jedno te isto slovo…samo s drugim metaforama…

 

Vi ste sretnici što smo baš vas zaposlili, baš vas od svih drugih na ovome svijetu, imate obveze i dužnosti ovo i ono učiniti za svoju firmu. Vaša firma vas plaća (a možda bi zapravo mogli raditi i besplatno), vaša firma vam je dala alat u ruke i s tim alatom ni za Boga ne smijete raditi fuš, jer naravno da se vratimo na početak vaša firma vas plaća…blabla…

I tako cijeli jedan sat izgubljen u našim životima (naravno van radnog vremena, tj. u naše slobodno vrijeme).

 

Pa si ja tako nešto razmišljam poslije sve te priče, a gdje su tu naša prava, a ne samo obveze?

Da sam to pitala na predavanju vjerojatno bi imala pravo uzeti radnu knjižicu.