majka

 

U našoj velikoj obitelji bilo je raznih vrsta žena... ali... ta jedna žena za koju smo svi bili toliko vezani, bila je baka Kata. Ona je bila naše sidro, naš oslonac, naša luka kojoj smo se svi vraćali.

 

Ostavila nam je mnogo toga u naslijeđe. Nije dala nikome da nestane iz vidokruga. Tako je bio red.

Da se udaš, pa makar bio i bolestan. Da izrodiš buljuk djece i vodiš ih kroz život čvrstom rukom. Da se brineš o mužu u dobrim, a još više lošim danima. Da se do zadnjeg dana brineš je li se netko vratio doma s puta i da li se obukao toplo.

 

Sad tek vidim koliko malo sam znala o njoj, jer jedino o čemu nikada nije pričala je bila ona. Čak i u rijetkim trenucima kad je bila svjesna u bolnici ponavljala je... to je svemirska nepravda..., a znala sam što to znači. Nije htjela nikada nikome biti na teret.

 

Gotovo svaki dan sjetim se tih nekoliko dana koje je pred kraj provela u bolnici. Iako mislim da je zapravo umrla ono jutro u svom krevetu, Bog nam je dao tih nekoliko dana priliku da se oprostimo. U danima kada nije ni znala da smo tamo, samo sam joj dotakla vrelo lice ili ruku i mislim da je nekako znala. Zadnjeg dana kad me na trenutak prepoznala, uhvatila me za ruku kad sam joj pomilovala lice i čvrsto je stisnula. Samo sam joj rekla, doći ću opet.

Te večeri sestra mi je rekla, morati ćeš pustiti jednog dana, ali ja još nisam mogla... nisam... a onda sam morala...

 

Dodir usana na ledeno čelo u mrtvačnici bio je trenutak kad sam pustila. A ona mi je pomogla. I dan danas kad me stegne u prsima, kao da osjetim dodir ruke koja me smiruje i nekako kaže, OK, tamo sam gdje ništa ne boli, gdje nije hladno, odakle mogu paziti na sve vas.

 

A onda nazove moj bivši šef i kaže „ali ja sada nemam kome čestitati svetu Katu“, a ja se raznježim jer mi imamo ponovno malu Katu.

A onda nazove jedna moja prijateljica i kaže „ja nemam više kome čestitati Božić.“ „Ma kako nemaš,“ kažem ja, „vidiš koliko nas je ovdje.“

 

Svake nedjelje ponesem cvijet ili svijeću do njih dvoje. Tamo gdje stanem i samo im kažem „dobro je, svi smo u redu, napravili ste dobar posao.“

 

 Prošla je godina dana, a ja i sada nekada pomislim, ma ne znam, možda je tamo još uvijek u tom bolničkom krevetu, a ja nekako ne mogu do nje. Iako znam dobro da nije, nego što bi moj brat rekao, ona je tamo gdje treba biti sa svojim ljudima, kao što smo i mi ovdje sa svojima.