otac

 

Da… ima taj netko o kome sam odavno trebala napisati priču, ali eto… moje priče kao da se pišu same. Imaju svoj vlastiti život i same određuju mjesto i vrijeme.

 

Dakle, deda Luka. Kako uopće započeti priču o nekome kao što je bio on?

Njegov život prije nego što je postao i otac i djed, već je bio zanimljiv i osebujan. Reći ću da je takav bio i on sam, do samoga kraja. Čak i kad nas uglavnom više nije prepoznavao, ta neka crta tvrdoglavosti i snage držala ga je do kraja.

 

Deda Luka je bio od onih osoba; stoj iza svoga stava, makar stajao sam. To nekako mislim da sam baš od njega naslijedila.

Nikada nikome od nas nije rekao da nas voli. Nije ni trebao. Pokazao je to svake sekunde naših života. Cijeloga sebe dao je prvo za nas djecu, a kasnije i za unuke. Možda se nekome može učiniti da je bio hladan. Nije, baš naprotiv, znao je iskazati svoje mišljenje o svemu. Nekada kroz šalu, nekada kroz zbilju, a najviše kroz svoj rad.

 

Deda Luka imao je zlatne ruke. Ono na što sam najviše ponosna i po malo zavidna. Sve što je takao pretvorio je u umjetnost. Još imam nekoliko njegovih slika koje čuvam kao svetinju, jer kroz njih vidim koliko toga je bilo u njemu. Tolika paleta nekoga svijeta koji je samo on vidio.

 

Ali nije samo od drveta pravio umjetnost. Znao je napraviti lokot od kore lubenice, ili što god bi skuhao, ulagao je svu ljubav i kreativnost u to. Od najjednostavnije stvari te ruke izgradile bi nešto lijepo i inspirativno.

 

Ono što me najviše podsjeća na njega, baš su te ruke. One su nas othranile. Čak i kad nije znao naplatiti svoj krvavi i težak posao. Te ruke, koje sam poljubila kad sam se vratila to jutro s posla, jer jednostavno je otišao.

 

Bio je jednostavan čovjek. Od ničega nije pravio nauku.

Jedno jutro nas je probudio i rekao „danas pretresamo krov“ na što je netko rekao „ali ja se bojim visine“, a on ga je pogledao i rekao „Da, i?“

Jednostavno za njega ništa nije bilo nemoguće, ništa neizvedivo, ništa ga nije plašilo. Ali kao što je nekada znao reći „nitko neće ostati za sjeme“ tako je otišao i on to jedno jutro. Mirno, po ničemu posebno, ali meni se zauvijek urezalo u pamćenje. Jer otišao je jedan običan, ali veliki čovjek. Otišao je, ali ostavio nam je toliko toga.

Sve svoje znanje, upornost, volju i umjetnost življenja.

 

Da… o tom čovjeku odavno sam željela napisati priču, ali evo i sada nakon puno godina suze mi teku dok ovo pišem, jer ako je netko zaslužio, on sigurno jeste.

I iako je prošlo toliko godina još uvijek kome god me pita ponosno kažem, da je sam kćer od Luke Premca, jer nije samo nama ostavio sve to, ostavio je svima koji su ga ikada imali priliku sresti.