bolje biti pijan nego star

 

Dok smo bili mladi i mi i Plavi orkestar ovo je bila hitčina, ali tek sada shvaćam značenje stihova.

Tako dok bauljam po polju, namjeravajući se malo odmoriti od posla i rekreirati, krenem i dalje pa svratim do groblja s nekim poljskim cvijećem. Ništa posebno, još je relativno rano, dok nije prevruće.

Naravno uvijek sam u nekim budalastim papučama vjerojatno iz Kine pa nije ni čudo što mi se dogode raznorazne zgode i nezgode.

Tako manje više ničim izazvana odjednom počnem padati, slično kad kad se ruši drvo. U tih nekoliko djelića sekunde niti ne pokušavam spriječiti pad, samo valjda nastojim ne udariti glavom. Pa se na kraju nađem negdje između spomenika krvavih koljena i natučene ruke, sjedeći na vrelom betonu.

Nisam sigurna bi li plakala ili se smijala, dok žena koja tu negdje u blizini uređuje grob svojih najmilijih bespomoćno gleda u mene. Svejedno se našali pa kaže: nemoj odmah i ostati ovdje.

Sva sreća sin mojih prijatelja upravo je diplomirao, pa umjesto da smo mu u radnu knjižicu upisali vađenje krumpira, prvi posao mu je pregled moje ruke, koja na svu sreću nije slomljena. Jupi. Bar nešto.

Ali...sve to nije ništa spram onoga što me čeka narednih dana. Ljeto je i moje rane su vrlo vidljive.

Pa me tako blagajnica u lokalnom dučanu sažaljivo gleda i savjetuje da ne pijem kad mi škodi.

Više me nitko ne gleda u oči nego odmah pita što mi je s koljenima, pa po stoti puta objašnjavam kako sam pala ni manje ni više nego na groblju...

To je tek početak. 

S tim da sve slabije vidim nosim se već vrlo dobro. Ono što mi se nakon natučenih koljena dogodi, što nije nužno vezano jedno uz drugo, ali... sve slabije čujem na jedno uho. Sva sreća kome god se požalim ima već spreman pokoji narodni ili malo manje narodni lijek. Koji sigurno, ali sto posto radi. Naravno da ne.

Pa se nađem kod liječnika (opet), jer nije to baš za šalu, a i nije ugodno, jer šumi mi u glavi, a ne čujem dobro ni što mi ljudi pričaju. Sva sreća nakon vrlo kratkog i učinkovitog tretmana odjednom me obasja sunce jer vidi čuda, napokon opet čujem.

Bolje da se i ne pitam što je slijedeće... ma u redu je, sve je to život.

Na kraju da rezimiram, sve je to sveta vodica kako sam mogla proći u ovim godinama, ali sve u svemu iako uobičajeno ne pijem, ovaj puta ću nazdraviti višnjevcem koji sam dobila za rođendan.

Pa nadam se da će barem do kraja ovog dana sve proći u redu, dok se ne sručim u krevet umorna od ludog radnog dana.

Živjeli!