Bila je ta
neka bajka istog naziva, ali ja se više ne sjećam točno o čemu se radilo. Sad to nije toliko ni bitno.
Zapravo,
vidjela sam ovu sliku sasvim slučajno i ona me podsjetila ne neko drugo
vrijeme. I ne samo slika, nego povratak na selo i na imanje moje sestre.
Na slici
nije čardak, bar koliko se meni čini, nego nekakve popratne zgrade, kakve su se
nekada nalazile na svakom seoskom imanju.
Iste takve,
sada samo polu srušene, nalaze se i na ovom našem ladanju.
Sada ni u kući
ne postoji ništa, a kamoli u njima, ali ja se vrlo dobro mogu sjetiti onih
starinskih kola u koje je moj stari tata uprezao konja i vozio nas u obilazak
sela.
Mogu se
sjetiti i kazana za pečenje rakije i voćnjak koji doduše i sada postoji, ali
većina šljiva je srušena jer su bila zaista stare.
U dvorištu
je još uvijek svinjac i stari bunar. Nadam se da u njemu ima vode, jer nekako
ćemo morati dovesti vodu do tog našeg vrta.
A onda se
sjećam i čardaka iz dvorišta dede starog i trapa u kojem su se skladištili
krumpiri i mrkva.
Pa kokoši
koje su šetale istim tim dvorištem i pijetla koji je znao i napasti koji od nas
djece.
Sjećam se
berbi kukuruza i starog tavana na koji smo nekada u sepetima nosili kukuruz i
kako bi mi navečer već bilo plavo rame.
Sjećam se
kupljenja šljiva koje smo svi mrzili, ali kad bi deda stari ispekao rakiju i
koji kukuruz i tako smo svi već bili omamljeni, pa smo svi to već zaboravili.
Sjećam se i
svinjokolja, na kojem je uvijek radila jedna te ista vesela ekipa, doduše već
oko podne pomalo pripita, ali tako je to kod nas u Slavoniji…
I… nekako me
hvata nostalgija za tim starim, dobrim vremenima. Ali evo vratim ih bar ponekad
u ovim mojim pričama, u tih nekoliko sati kada odemo na sestrino imanje, čak i
šivajući moje sitnice koje me vraćaju u isto to vrijeme. Što je najvažnije, moj
mir se nalazi tu negdje u svemu tome.
Nema komentara:
Objavi komentar