obećanja

 

Ovdje će se naći mnogi roditelji koji imaju teenagere (iliti djecu koja su još bebe, a nekako bi preko noći odrasla). Traže svoja prava, u svemu su najpametnija i o svemu sve najbolje znaju, a onda se dogodi neka sitnica koja sve to nekako na trenutak poljulja. Dakle, i ja imam jednog takvog. Ali da budem skroz iskrena, kakva sam ja bila, on je još i dobro ispao.

 

Bio je još u onoj prelaznoj fazi, negdje između osobne i šesnaest godine, kad kaže zakon da je izlazak do 23 sata i ni minute više (čl. 94. Obiteljskog zakona) i svaki vikend smo pričali istu priču: Ako te policija uhvati preko određenog vremena, ostaviti ću te do jutra u zatvoru…i blabla…sve dok, naravno, jednu noć to moje «jadno» dijete nije svo usplahireno nazvalo u 23.15 sati i reklo: «Mama, hoćeš doći po mene u Policiju?».

 

Prvo, sva sreća što je nazvao pet minuta prije službene osobe, jer da sam čula onakva sva mamurna, probuđena iz prvog sna: «Dobro večer gospođo, ovdje Policijska postaja, želite li doći po svoje dijete?» mislim da bi me srce strefilo.

 

I tako lijepo ja sva izvan sebe ustanem, oblačim se, i polako do Policije…Kadli tamo sjede njih još trojica kažnjeničke bojne (jer je jednog već odveo njegov otac), a od njih četvorice jedan pijan kao guzica, sjedi, plače, lupa glavom o zid…Dolazi dežurni policajac, uzme moje podatke, održi mi kratko predavanje o tome kako nisam dobar roditelj i dozvoljava mi da svoje dijete odvedem doma. S obzirom da je onaj jedan pijani iz naše ulice, a drugi nam je rođak, pitam bih li mogla i njih odvesti. Policajac kaže da mogu uzeti samo onoga koji je moj, ali da se roditelji od jednog ne javljaju pa da odem do njih i obavijestim ih…E baš super, sada još moram obavljati i policijski posao.

 

E ako ste mislila da je tu kraj…ne, ne…tek sve počinje…jer poslije ovih veselih i nadasve inspirativnih noćnih događaja, još me čeka razgovor u Socijalnoj službi…Nakon jedno mjesec dana od nemilog događaja dolazi mi službeni poziv navedene službe da dođem na odgojno-obrazovni razgovor. Ima i u međuvremenu nekih događaja oko tog sastanka, ali o tome me sram i pisati pa ću odmah prijeći na stvar. Dolazi dan D, ja ostajem doma na godišnjem, jer je sastanak naravno u neko nedoba…11 sati prije podne, sina uzimam iz škole samo za tu prigodu…pa Bože moj…Zakon je iznad svega…I tako stojimo nas dvoje kao pokisle kokoši pred vratima Socijalne radnice, prolaze ljudi i sažaljivo nas gledaju, kao da smo kakvi kriminalci, mi se samo tužno smješkamo…Točno u 11 sati uvodi nas mlada plavuša u ured koji izgleda kao iz ranih sedamdesetih, upoznaje se s nama, ponudi nam da sjednemo.

Nas oboje imamo dugu raspuštenu kosu (baš se uklapamo u ambijent Djece cvijeća) i sada smo već po malo nervozni što pokušavamo sakriti iza ozbiljnih lica. Žena nas gleda preko stola nekako uplašeno (što ne bi trebalo biti obrnuto?) i počinje s nizom standardnih pitanja: Kako se zovemo, gdje stanujemo, kakvi su nam uvjeti stanovanja, kakve dijete uspjehe ili neuspjehe postiže u školi, itd…do iznemoglosti. Od svih pitanja nekako mi je ostalo u sjećanju ono kada nas je pitala kako se slažemo…a onda mi je malo pukao film pa sam rekla da se valjda dobro slažemo kad smo si prijatelji na facebook-u…Bože…

 

Uglavnom, kad god poželim reći sinu neću ti ovo ili ono…odmah mi pada na pamet ova nemila epizoda, pa si bolje stavim vode usta…