Dakle, kažu da je život čudo i ne mali broj puta sam se u
to uvjerila. Jedan od tih slučajeva je bio kad je u naš dom stigao Ker.
Naime, cijelog mog života sve je govorilo protivno tome.
Kao djeca imali smo psa kojega su se svi bojali ili u najboljem slučaju svima je
išao na živce.
Osobno sam se od kad znam za sebe bojala pasa (bolje
rečeno svih životinja). Koliko sam samo puta čula priče ljudi o čarobnom
suživotu sa mačkama, psima, kokošima i tko zna kakvim vrstama životinjskog
carstva. Ja bi samo odmahnula rukom i ne bi im vjerovala.
A onda se jednog dana pojavio novi kolega u našem radnom
kolektivu (to je doduše za neku drugu priču). Sa sobom je donio između ostalog
i veliku ljubav prema životinjama. Nakon samo par mjeseci, jednog dana netko mu
je vratio psa kojega je poklonio. Pas je imao samo dva mjeseca. Bio je tako
malen i umiljat, a mene je sasvim ponijela tuga (ili ludost?). Kako je moguće
da ga netko nije htio? I odjednom iz mojih usta izleti “Ja ću ga uzeti.”
Svi me pogledaju čudno, ali s obzirom da me poznaju godinama, što su sve doživjeli od mene, samo odmahnu rukom i odu za svojim poslom
Dakle, uzmem to malo klupko, zaigrano i veselo u korpicu
i krenem s njim kući. Srce mi je puno. Napokon ćemo i mi imati neku nejaku
životinju o kojoj ćemo brinuti i koju ćemo maziti i paziti... i sve tako neke
maštarije.
Vrlo brzo sve moje pretpostavke pale su u vodu. Bolje
rečeno, već prve noći. Malo klupko nije prestalo cviliti, tamo negdje iz
hodnika gdje smo mu namjestili krevetić i kutak.
Slijedeći dan sin i ja smo još nekako izdržali. Unatoč
cviljenju, grebanju, stalnom pišanju svuda po i oko kuće. Još jedino nitko nije
izrekao na glas da nam možda i ne treba pas. Da i dalje možemo uživati u miru i
spokoju koji smo da sada imali.
Slijedeća noć je još gora. Jedina pozitivna stvar je što
je sav moj strah nestao, a pojavilo se stotinu nekih drugih emocija koje bolje
da ne imenujem.
Svi smo bili budni i teturali okolo kao zombiji. Sve do
jednog trena kad sam njegov krevetac dovukla do svog, a na kraju ga utrpala u
svoj krevet. Konačno smo bar malo odspavali.
Treći dan smo bili na vagi da li da ga vratimo ili
zadržimo. Već sam zaboravila onu tugu i nevjericu kako je netko okrutno mogao
vratiti tako prekrasno stvorenje. Sad sam znala i zašto. Grebanje, cviljenje,
spoticanje o njega i dalje se nastavljalo.
Okupili smo konzilij rodbine i prijatelja ne bi li nekako
nekome uvalili psa, hvaleći ga na sva usta. Nije uspjelo. Naravno da nije. Oni
su bili puno iskusniji od nas. Jednostavno nismo imali šanse.
Od toga dana pas je postao zaista naš. A to je bio tek
početak...
Nema komentara:
Objavi komentar