delta

 

 

Već je prošlo nekoliko godina kako sam se preselila u Zagreb tragajući za boljim životom. Valjda. Ili tko zna za čim. I onda kako to obično biva, život pred tebe stavi priliku za koju nisi ni znao da je želiš.

Tako je nekako polako počela moja priča, tj. moj život s auto utrkama.

 

Da sam živjela prije toga sto života nikada mi to ne bi palo na pamet. Kao seljančica kakva sam bila, a i još uvijek sam nakon svih tih godina, svijet auto utrka činio mi se kao neka utopija.

 

Sva sreća na svom putu srela sam nekako uvijek prave ljude u pravo vrijeme, pa tako i ovdje. I malo po malo preselila sam se iz INE u Auto klub INA, koji je tada bivstvovao u Medulićevoj.

 

Sama ta Medulićeva i danas mi izmami osmjeh na lice. Bio je to moj život prije slijedećih deset godina koje ću provesti u najvećem auto klubu u zemlji.

U Medulićevoj je bio klub, ali i auto škola, auto servis, neka birtija i još sijaset zaista živopisnih likova koje nikada neću zaboraviti. I danas kad zatvorim oči vidim te vesele ljude koji su moj život učinili toliko zabavnim, od kojih sam svašta naučila, koji su mi na neki način pomogli da se otisnem dalje.

 

A to dalje bilo je kad je naš mali klub počeo rasti u puno veći i puno značajniji i kad smo se preselili u klub DELTA u Gajevu. Nemojte me držati za riječ oko godina kada je to bilo, jer iako sam cijelog života radila s brojkama, godine mi nekako ne idu. No, nije ni važno, ovih mojih deset godina leže negdje između 1990. i 2000., otprilike.

Sasvim, bolje rečeno i više nego dovoljno da naučim sve što se naučiti dalo.

 

Buco je u svojoj knjizi odao počast klubu, a ja ću odati počast prvenstveno njemu, jer kao netko tko me prvi upoznao s ovim svijetom, sve do zadnjeg dana nije prestao. Od njega sam zaista naučila toliko toga da mu nikada neću moći zahvaliti.

 

Slijedeći moj guru bio je Đoko. Neka me netko ispravi, ali mislim da je Đoko bio i do kraja ostao netko tko je bio idol u ovom svijetu. Govorio je strane jezike, o auto sportu znao sve, a i više od toga, a pri svemu tome bio je beskrajno duhovit i inspirativan.

 

Bili su tu i toliki ostali od kojih sam stalno učila, pratila s divljenjem njihov rad i ponijela toliko toga onoga dana kad sam otišla. Mato, Slobo, Mladen, Ivan, Florijan, Bartol, Drvenko, Mucek, Mira… neka mi ne zamjere oni koje nisam spomenula, jer svi su i dalje tu u mom srcu.

 

I iako je tih mojih deset godina u Bucinoj knjizi stalo u samo jednu sliku, u mojim mislima ostalo ih je na stotine, tisuće…

Nije važno što se odavno ne bavim auto utrkama, i što je moja avantura trajala samo jedan dio mog života, ostavila je neizbrisiv trag.

A nekako se naivno nadam da je i moje bivstvovanje tamo ostavilo neki trag i pečat, jer s radošću sam ostavila tamo svoje najbolje godine.