godišnji tehnički

 

Ne znam jesam li spomenula, ali ja radim u servisu. Mislim, ne radim kao majstor kao što bi sada svatko pomisli, više sam ovako osoba za sve i svašta. Dobro sada bi odmah moj najmiliji šef rekao da to nije tako i da sam ja dobri duh naše firme, i temelji i svašta nešto, ali kada sve to oduzmemo i zbrojimo to je ipak to.

Iako radim u servisu (ili baš zato) imam stari auto s kojim svaki dan prelazim značajnu kilometražu, a još je davno Ford rekao da je najbolji auto, novi auto. Sad na stranu to da je čovjek bio u pravu, takva su vremena da se nema i ne može, pa se mora što se mora. I taj moj jadni mali autić nažalost ili na sreću svake godine mora na redovni tehnički pregled iako sad već sve više liči na staru ragu, a što se mora nije teško (samo je skupo) pa je tako bilo i ove godine.

Mjesec dana prije ja najavljujem taj sudbonosni datum, na što me moja agentica osiguranja pogleda kao da nisam normalna, ali ništa ne govori. I mjesec, dana svaki, dana spominjem kako se taj dan neumoljivo primiče. Dan prije pitam šefa servisa treba li auto pregledati i majstori dižu auto na dizalicu. Jedan od majstora dolazi i smješkajući se me obavijesti da mi je puklo crijevo dovoda goriva. Haha, baš je to smiješno, sigurno trošiš više goriva, kaže on.

Kolega na dijelovima pogleda gdje ima crijeva, ali od svih vozila na svijetu, baš za moj nema crijevo u ni jednom skladišti. Auto je još uvijek na dizalici, prolazi drugi majstor, i usput pomiriše tekućinu s crijeva i kaže: Ma ne, procurili su amortizeri. Sada mi već lagano tlak raste, a dečki se i dalje baš dobro zabavljaju na moj račun. Vrijeme prolazi, ekipa ležerno šeće po servisu, nazovu tu i tamo koji broj da bi mi našli zamjenske amortizere, ali uglavnom ne donosi to još nikakve rezultate, a bliži se kraj radnog dana.

Pogledam kolegu, po malo jamba, drugi se šetaju okolo, moj auto je još uvijek na dizalici…sutra je tehnički….i tada mi se zacrni pred očima….Počnem galamiti, da kako ih nije sram, da imam najstariji auto, da sam žensko, da….uto me prekine strogi glas kolege s dijelova….Nemoj mi samo s tim počinjati! Ok, ljuto se okrećem na peti, bez riječi oblačim jaknu, uzimam torbu i odlazim. Na izlasku zalupim vratima tako da su skoro izletjela iz štoka, sjedam u auto i naglo okrećem volan da zapnem kotačem za jedan krak dizalice, a prilikom izlaska skoro pogazim jednog od majstora i odjurim u noć.

Cijelim putem sve sam ljuća, jer naravno da sam ja u pravu. Ja mogu vikati na njih do mile volje, a kad netko vikne na mene…ajmeeee. Dolazim doma, i nisam više ljuta, sada sam samo jadna. Požalim se svom jedincu o ovom nemilom događaju i kako sam jadna da jadnija ne mogu biti…a on se sažali na mene, pa mi napravi čak i večeru.

Sutradan ujutro nitko više ništa ne spominje….ali, zato jedan odlazi po čizme koje je kolegica naručila u neki od dučana, jedan odlazi po amortizere, jedan popravlja auto, jedan ga vozi  na tehnički…ma kažem ja sve je u organizaciji…