Geppetto

 

Moj stari bio je stolar, ili kako su ga nekad u šali znali zvati „drveni majstor“. Naravno tu je bilo i ono što svaki stolar treba. Stolarska radionica.

 

Kao djetetu meni se to činilo nekako strašno mjesto. Pogotovo kako je s vremenom bivala sve veća. Ali s vremenom sam i ja postajala veća pa se radionica pretvarala u nešto sasvim drugo.

Uvijek puna ljudi koji su radili s mojim starim, uvijek puna smijeha, galame i pokoje psovke. Glasnih zvukova velikih i malih mašina za obradu drveta.

 

S godinama radionica je postajala mjesto razno raznih čuda. Načinjenih ne samo od drveta, nego bilo čega što je ljudima došlo pod ruku.

Moj stari nije bio Geppetto, niti je izradio Pinocchio, ali on i njegovi majstori izradili su toliko toga vrijednoga, ne samo što se tiče namještaja.

Još čuvam slike od furnira u koje je stari uložio toliko vremena i truda.

Čuvam i sliku sklopljenih ruku u molitvi od spaljenog drveta izrađenu rukama lokalnog veseljaka.

Čuvam i malenu stolicu izrađenu kombinacijom drveta i pletene plastične užadi koje je tko zna kada izradio moj stric.

 

Ima još toliko toga i ja sve to pobožno čuvam u svojoj kući koja po malo počinje nalikovati staretinarnici. Meni ne smeta, svaka ta uspomena podsjeti me na staru radionicu koja i danas ima taj neki sjaj.

 

U njoj više ne rade majstori jer otac je umro odavno. U njoj sada ponekad radi moj brat učitelj. Nikada nikome nije dao da odnese bilo koji dio, pa čak i najmanji alat, jer zna da se čarolija još skriva u starom odbačenom drvetu.

Ali sva sreća moj brat ima isti taj čarobni um, pa napravi pokoju stilsku stolicu, pokoju igračku za djecu u školi, pokoji okvir ili samo njemu znani ukras za kuću.

 

Da, možda ne bruje strojevi svakodnevno, možda se ne čuje galama, možda se u nju uvukao sloj zaborava, ali radionica još diše. Čujem je kada rijetko dođem u to dvorište, pa ožive stara sjećanja. Jer naprosto nikada ne može umrijeti nešto u što je uloženo tako puno ljubavi.