ogledalo

Iako ne volim ogledala, ima to jedno, na koje mi uvijek padne pogled u bratovom hodniku.

Spoj je neke samo njemu znane priče i ideje. I to ne bi bilo ništa čudno, on ima stvarno zapanjujući interesantne ideje koje tako često pretvori u nešto stvarno. Baš kao ovo ogledalo.

 

A onda opet, cvijet naspram njega oslikan kao odraz daje mu na nekoj mističnosti. Kao da je iz viktorijanskog doba. Doduše ne volim ni to doba iako me ponekad neki događaj ili fotografija podsjete baš na to.

Mračno je i mučno i u meni uglavnom izaziva strah, a opet ne mogu skrenuti pogled. Uvlači me u priču koja sigurno stoji iza njega.

 

Možda baš zato ne volim ogledala, jer sama po sebi ne znače ništa, ali odraz bilo čega nekada me odvodi  na neka nepoznata mjesta koja ne želim posjetiti.

U mom malom svijetu sve je nekako šareno i veselo, kao da se stalno vrtim na vrtuljku i većinu vremena nastojim ostati baš tu. Ali to nije realnost, ponekad otvorim vrata i iziđem van. U svjetove drugih ljudi.

I točno prepoznajem one koji se zrcale u mom svijetu, a pogotovo one koje ne.

 

I da, tu točno znam koji su moji ljudi, a koji nisu. Možda ne odmah na prvu, ali nitko od nas se ne može dugo skrivati, pa čak ni iza ogledala.

Odraz je ono što nam uvijek piše na licu, koliko god ga nekad pokušavali sakriti.