Dakle, gdje sam stala... ah, da, imamo psa. Ali ne bilo
kakvog psa. Imamo pinča. Dani su prolazili, a mi se se polako navikavali jedni
na druge. Pas je skakutao oko nas, mi smo pazili da ga ne zgazimo ili mu
slomimo nešto. Pokušavao se svuda penjati, grizao nas i grebao, cvilio,
pokušavao lajati. Mi smo samo blagonaklono klimali i smješkali se. Pas se
uvukao u sve pore našeg života. Ništa nam smetalo nije, i nismo mogli shvatiti
kako smo uopće do sada živjeli bez njega.
Hladno je, tek je započeo mjesec studeni. Pinč je mala
beba i nema dlake. Ja inače imam problem s hladnoćom, pa mislim da je i njemu
stalno hladno. Zamatam ga i grijem kuću preko svih granica. Psiću to ništa ne
smeta dok god smo oboje s njim i dok se svake noći može uvući u nečiji krevet.
Ruke su nam izgrebene i izgrižene, on i dalje fiziološke
potrebe vrši svugdje bez obzira što mi radili da ga naučimo nekom pristojnom
ponašanju.
Nekako sve radimo krivo. Pas traži čopor. Traži alfu. A
mi smo iz svog neznanja i vjerojatno nedostatka upornosti na kraju postali
njegov čopor, ali on je postao alfa.
Sve ono što su mi prijatelji i ljubitelji pasa
savjetovali da ne napravim, ja sam napravilo sasvim suprotno.
I tako dan za danom prolazi, a mi smo se vezali zauvijek.
Prikupljamo informacije sa svih strana. Usmeno, pismeno, preko googla... i
nismo baš optimistični, ali sve je uzalud. Kao što rekoh. Vezali smo se
zauvijek bez obzira na sve.
Nakon mjesec dana prema svemu što smo saznali vrijeme je
za prvo cijepljenje. Već nam nije dobro. Zar tako malo nejako stvorenje da
podvrgnemo tom okrutnom činu?
Sva sreća veterinar je poznanik i primi nas i
psa u svoju kuću kako bi obavili taj čin.
Promatra čovjek psa od dvije kile i zbirku svojih igala,
pa kaže više za sebe “ali ni nemam takvu malu iglu.” Ipak odluči za jednu, i
napuni špricu prije nego priđe k nama koji sasvim prestravljeni sjedimo zajedno
s psom na njihovom kauču.
Pas cvili kao da zna što će se dogoditi, a mi svi
počinjemo plakati. Je li ovo moguće, razmišljam ja? Kako sam ikada pristala na
ovako nešto? Ali stisnem zube dok nas troje držimo ovo nejako stvorenje od
jedva dvije kile.
Prije nego smo došli k sebi, sve je gotovo i veterinar
nas uz tapšanje po ramenu pošalje kući. Ne kaže nam da će se pas danima duriti
i ljutiti na nas. Ili bolje rečeni biti gori nešto što je bio do sada.
Kad te večeri svi popadamo u krevete, umorni smo kao da
smo došli s fronta. Ali i sretni, jer naš ljubimac (a i mi) preživjeli smo prvu
veliku prepreku. Jer sada je on bio naš, a mi njegovi... zauvijek...
Nema komentara:
Objavi komentar